Novosti

Manifestacija “Sportom se bavimo i porodicu slavimo”, organizovana je juče povodom 29. novembra – Dana Crvenog krsta i obilježavanja 150 godina postojanja Crvenog krsta Crne Gore.

Program je započeo zajedničkom šetnjom do SC “Topolica”, a nakon toga predškolci su izveli svoje koreografije, dok je Opštinska organizacija Crvenog krsta Bar pripremila pokaznu vježbu koja je privukla veliku pažnju mališana i prisutnih građana.

Ispred Opštine Bar prisutnima se obratila sekretarka Sekretarijata za lokalnu samoupravu, Svetlana Gažević, koja je istakla da je ova manifestacija samo jedna od brojnih aktivnosti koje Opština Bar podržala ili realizuje u okviru Lokalnog akcionog plana socijalne i dječije zaštite i unaprjeđenja socijalne inkluzije, a u partnerstvu sa Centrom za socijalni rad, Crvenim krstom Bar i JPU „Vukosava Ivanović Mašanović“.

Gažević je naglasila da iza lokalne uprave stoje konkretni rezultati kada je u pitanju unaprjeđenje socijalne komponente naše zajednice ističući da je tokom ove i prethodnih godina dodijeljeno više od 390 subvencija za školski pribor, preko 480 za školske obroke, oko 430 za neformalno obrazovanje, dok je 518 djece dobilo priliku da se besplatno učlani u sportske klubove i organizacije.

„Iz godine u godinu povećavamo sredstva jer želimo da svaka porodica koja se suočava sa socijalnim poteškoćama osjeti jasnu i stvarnu podršku lokalne uprave. Cilj naših socijalnih programa je da se u mjeri mogućeg pruži finansijsko rasterećenje za roditelje“, poručila je Gažević.

Organizatori manifestacije su JPU “Vukosava Ivanović Mašanović”, Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, Opštinska organizacija Crvenog krsta Bar i Društvo roditelja djece sa posebnim potrebama, uz podršku Opštine Bar.

Preuzeto sa: https://barinfo.me/bar-u-znaku-sporta-i-porodice-povodom-150-godina-crvenog-krsta/

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana djeteta, stručni radnici Centra za socijalni rad za Prijestonicu Cetinje organizovali su radionicu za učenike Srednje stručne škole, koja je održana u prostorijama Biznis centra na Cetinju. U okviru radionice učenici su pogledali film koji je obrađivao teme osnovnih prava djeteta, ali i druge situacije u kojima mogu biti ugrožena dječja prava, kao i teme hraniteljstva, nasilja i zanemarivanja. Film je imao za cilj da podstakne na različite aspekte zaštite djece i da ukaže na važnost pravovremenog prepoznavanja kršenja dječjih prava. Nakon projekcije organizovana je diskusija, tokom koje su učenici iznijeli svoje mišljenje, komentarisali sadržaj i ukazivali na primjere kršenja prava koja su prepoznali u filmu. Učesnicima je takođe podijeljen i informativni materijal o pravima iz Konvencije o pravima djeteta.

Kao jedno od ključnih prava koje su učenici istakli kao naročito važno, izdvojeno je pravo djeteta na slobodu izražavanja mišljenja. Radionica je protekla u konstruktivnoj atmosferi, a učenici su aktivno učestvovali, i pokazali visok nivo razumijevanja teme i senzibiliteta za pitanja zaštite djece.

Dani provedeni u sigurnom okruženju, ispunjeni roditeljskom brigom, ljubavlju i pažnjom trebali bi da budu prva asocijacija svakog djeteta pri pomisli na djetinjstvo. No, ono što neka djeca žive, druga sanjaju i priželjkuju. Dječji dom Mladost i druge ustanove privremeni su dom za, nažalost, značajan broj djece u Crnoj Gori. Kada govorimo o Baru, u ovom trenutku troje djece čeka hraniteljsku porodicu ili usvojitelje, potvrđuje za Primorski portal direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj Biljana Pajović. Od toga, dvoje djece nalazi se u Dječijem domu „Mladost“ u Bijeloj, dok se jedno dijete nalazi u drugoj ustanovi. Sa teritorije opštine Ulcinj jedno dijete se trenutno nalazi u Dječijem domu „Mladost“. Hraniteljstvo je jedno od rješenja.

Šta je hraniteljstvo i ko može biti hranitelj, po čemu se razlikuje od usvojenja djeteta, šta nam govore trenutne brojke kojima raspolaže Centar za socijalni rad za Bar i Ulcinj, za Primorski portal govori direktorica Biljana Pajović.

„Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite djeteta koje nema adekvatno roditeljsko staranje, a kome je prijeko potrebna toplina porodičnog doma. Hraniteljstvom se obezbjeđuje topli porodični dom i podrška rastu i razvoju djeteta u periodu dok se njegova biološka porodica ne rehabilituje  i ne steknu uslovi da se vrati u svoju porodicu ili dok se ne omogući drugi oblik zaštite koji je u najboljem interesu djeteta (npr. usvojenje), ili dok se dijete ne osamostali„, objašnjava Pajović.

Biti hranitelj nije isto što i usvojiti dijete.

„Mnogi ljudi ne prave razliku između hraniteljstva i usvojenja. Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite djeteta bez roditeljskog staranja. Dijete u hraniteljskoj porodici ostaje kraće ili duže vremena- dok se biološka porodica ne rehabilituje da se dijete vrati u nju, ili dok se dijete ne osamostali ili dok se ne procijeni da je u interesu djeteta da se primeni neki  drugi, adekvatniji oblik zaštite. Hraniteljska porodica prije zasnivanja hraniteljstva podnosi nadležnom centru za socijalni rad dokaze o ispunjenosti uslova za obavljanje hraniteljske uloge i prolazi obaveznu obuku. Hraniteljstvo nije usvojenje,  djeca u hraniteljskoj porodici zadržavaju svoj identitet. Usvojenjem dijete dobija trajni oblik zaštite, roditelje i sva prava kao i u biološkim porodicama. Usvojenjem prestaju prava i dužnosti djeteta prema njegovim srodnicima, te prava i dužnosti srodnika prema njemu. Podaci o roditeljima zamjenjuju se podacima o usvojiteljima u matičnim knjigama, dijete dobija prezime usvojitelja, pravo na nasleđivanje i ostala prava kao biološko dijete. Usvojitelji imaju sve obaveze roditelja„, pojašnjava naša sagovornica.

Na pitanje ko sve može biti hranitelj, Pajović navodi da hraniteljstvo može pružiti porodica (par ili pojedinac) koja ima želju i mogućnost da djetetu obezbijedi njegu, pomoć i uslove za život neophodne za njegov pravilan rast i razvoj.

„Hraniteljska porodica se u toku obrade i obuke  procjenjuje podobnom, te dobija licencu za vršenje usluge porodičnog smeštaja hraniteljstva. Dijete neće biti smešteno u porodicu ako je član porodice lišen roditeljskog prava ili osuđen za krivično djelo; ako supružnik nije podoban da bude hranitelj;  ako bi na bilo koji način bilo ugroženo zdravlje djeteta; ako odnosi u hraniteljskoj porodici nisu adekvatni; ili ako hraniteljska porodica nije tolerantna prema roditeljima djeteta„, sumira i dodaje da se detaljne informacije mogu naći u nizu zakonskih akata – Porodični zakon Crne Gore, Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, Pravilnik o porodičnom smeštaju-hraniteljstvu.

„Porodični zakon prepozanje sljedeće vrste hraniteljstva: Standardni porodični smještaj-hraniteljstvo obezbjeđuje se djeci i mladima bez roditeljskog staranja i djeci i mladima čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, radi čuvanja, njege i vaspitanja do povratka roditeljima, usvojenja, odnosno osamostaljivanja. Potom, Porodični smještaj-hraniteljstvo uz intenzivnu ili dodatnu podršku, obezbjeđuje se djetetu koje ima smetnje i teškoće u razvoju, radi zadovoljavanja potreba i podrške u prevazilaženju teškoća. Urgentni porodični smještaj-hraniteljstvo, obezbjeđuje se djetetu kada je žrtva ili kada postoji opasnost da će postati žrtva zanemarivanja, zlostavljanja, eksploatacije i nasilja u porodici, kao i u slučaju iznenadne spriječenosti roditelja da brinu o djetetu. Ova vrsta smeštaja traje najduže 30 dana, u toku godine. Na kraju, povremeni porodični smještaj-hraniteljstvo obezbjeđuje se djetetu sa smetnjama i teškoćama u razvoju koje živi sa roditeljima ili koristi uslugu porodičnog smještaja-hraniteljstva ili koje je smješteno u ustanovu socijalne i dečje zaštite. Ova vrsta smeštaja traje najduže 45 dana, u toku godine„, navodi direktorica Centra.

Stanje u realnosti, kada o broju hraniteljskih porodica govorimo, nije pohvalno.

„Nažalost, kao što i sami podaci govore, nedovoljno je interesovanje građana da postanu hranitelji. Posebno naglašavam potrebu za nesrodničkim hraniteljima. Naša je uloga da razvijamo svijest o značaju hraniteljstva, hraniteljskih porodica i značaju koji porodica ima na psihofizički razvoj djeteta, formiranje njegove ličnosti, socijalni razvoj i mentalno zdravlje i koliko im je potrebno požrtvovanosti, brige, pažnje i ljubavi na njihovom putu odrastanja i osamostaljenja“, smatra Pajović.

Prema podacima Centra nadležnog za teritoriju pomenute dvije opštine, prethodnih godina je u prosjeku dvoje do troje djece bilo smješteno u hraniteljsku porodicu na godišnjem nivou.

„U ovoj godini, do sada, dvoje djece je smješteno u hraniteljsku porodicu. Trenutno, u Baru je zbrinuto 35 djece, od čega sedmoro kod nesrodničkih hranitelja. U Ulcinju je smješteno 12 djece, od čega jedno kod nesrodničkih hranitelja“, kaže naša sagovornica.

Takođe, nedovoljan je broj hraniteljskih porodica.

„U Baru na evidenciji imamo 26 porodica, od čega su 6 nesrodničke, a 20 srodničkih. U Ulcinju imamo 10 porodica koja se vode kao hraniteljske, od istih, samo je jedna nesrodnička„, objašnjava Pajović.

Prije nekoliko godina u Dvorcu kralja Nikole organizovan je događaj pod pokroviteljstvom UNICEF-a koji je za temu imao upravo hraniteljstvo. Upravo ovakve kampanje su jedan od načina da se šira javnost zainteresuje za temu hraniteljstva.

„Kampanje za promociju hraniteljstva moraju biti kontinuirane. Nedavno smo bili dio lijepog događaja, Porodičnog Bar Fest-a u organizaciji NU „Roditeljska snaga“,   gdje smo upravo promovisali hraniteljstvo.  Na ovom događaju zainteresovanim građanima smo pokušali da ukažemo na potrebu i značaj povećanja broja hraniteljskih porodica kao preduslova za kvalitetnu brigu, rast i razvoj djece bez roditeljskog staranja. Strategijom deinstitucionalizacije u Crnoj Gori za period od 2023. do 2027. predviđeno je osnivanje tri regionalna Centra za porodični smještaj-hraniteljstvo, za sjevernu, centralnu i južnu regiju. Osnivanjem Centra za hraniteljstvo upravo će se sprovoditi dodatne aktivnosti u cilju razvoja i promocije hraniteljstva, a posebno nesrodničkog hraniteljstva, kao i hraniteljstva uz intenzivnu podršku i urgentnog hraniteljstva za djecu mlađu od tri godine i djecu žrtve nasilja„, zaključuje direktorica Centra za socijalni rad za Bar i Ulcinj Biljana Pajović.

Preuzeto sa: https://primorski.me/info/drustvo/hraniteljstvo-toplina-doma-na-putu-odrastanja-i-osamostaljivanja-cetvoro-djece-iz-ulcinja-i-bara-trenutno-ceka-hranitelja-ili-usvojitelja/

Hraniteljstvo ne podrazumijeva samo hranjenje, kako stoji u osnovi pojma. Hraniteljstvo je svakodnevna, danonoćna ljubav koja te pokreće da ideš dalje, da jedno mlado, nevino biće usmjeriš pravilno, da ga pripremiš za život koji ga očekuje, priča za Primorski portal hraniteljka iz Bara, koja je izrazila želju da njeno ime ostane anonimno. Kako zaista izgleda biti hranitelj, sa kojim izazovima i brigama se na ovom putu susreću kako dijete, tako i sami hranitelji, za Primorski portal govori anonimna hraniteljka iz Bara.

Od kada ste upoznati sa pojmom hraniteljstva?

Kada se govori o hraniteljstvu, znala sam da je to jedan od oblika socijalne zaštite kojim se djetetu obezbjeđuje smještaj u hraniteljskoj porodici, ukoliko vlastita porodicabne može da brine o detetu, ili ako dijete ostane bez roditelja. Znam da se posljednjih godina promoviše hraniteljstvo –  srodničko ili nesrodničko.  Čula sam za slučajeve kada rodbina preuzima brigu o djeci bez roditelja ali nisam razmišljala o tome da postanem hranitelj.   

Kako ste i kada odlučili da postanete hranitelj?

Nije postojala odluka, to se desilo nekako prirodno i  sasvim slučajno i neplanirano, kao
normalan slijed događaja, kao nešto što se podarazumijeva. Sticajem okolnosti, suprug i ja smo preuzeli brigu o njegovom brataniću kada je imao nepunih 8 godina. Prije toga nismo imali mnogo kontakta sa njim. U početku, na sugestiju učiteljice, on je ostajao kod nas preko sedmice, kako bi bio redovniji u školi i zbog pomoći u učenju koja mu je bila potrebna. Poslije izvjesnog vremena,  rezultati u školi su se popravili, mi smo ga bolje upoznali, prihvatili i zavoljeli, a i on je želio više vremena da provodi kod nas. Tako smo nastavili da živimo sa još jednim članom porodice, brinemo o njemu kao o svom djetetu, posvetili se njegovom školovanju i odrastanju. Ono što je u početku bilo samo privremeno  pretvorilo se u stalni boravak i  brigu o njegovim svakodnevnim potrebama, školi, zdravlju. Zvanično, hranitelj sam postala tek prije godinu dana, kada je, samo zakonski regulisano ono što sam radila unazad 10 godina.    

Kako su reagovali članovi porodice i prijatelji? 

Svi koji su znali situaciju i okolnosti u kojima je živio, smatraju da smo uradili lijpu i humanu stvar. Ali, iskreno, nismo imali neku veću podršku bilo koje vrste. Svi su govorili: “To što radite je divno, svaka vam čast, spasili ste ga”, ali ja nisam razmišljala na taj način. Za mene je bilo normalno da živi sa nama, sve je došlo nekako po inerciji i ne smatram da smo uradili nešto izuzetno, što bi trebalo da se ističe i posebno naglašava. 

Koja su bila vaša očekivanja kada ste preuzeli brigu o djetetu?  

U početku je bilo teško. Nisam znala šta da očekujem, jer prije njegovog dolaska nismo imali mnogo kontakta. On je već imao 8 godina, znači dijete koje bi trebalo već da ima određene navike vezane za ishranu, higijenu i slično, ali i to je bilo potrebno naučiti ga. I sebe sam preispitivala: kako ću ja ispuniti zahtjeve djeteta koje ne poznajem, možda je to prevelika odgovornost koju sam preuzela. Ispostavilo se da to i nije tako teško, jer smo mi već posle mjesec dana vrlo lijepo funkcionisali.  

 Koje su bile Vaše strijepnje, nedoumice…?

Moje strijepnje i nedoumice su se najviše odnosile na to kako će me prihvatiti dijete koje me ne poznaje. Ja  sam mu, praktično bila nepoznata osoba, vjerovatno sam djelovala strogo, došao je u okruženje koje ne poznaje. Bio je povučen, stidljiv, bojala sam se da ću teško doprijeti do njega. Možda će se pobuniti, plakati, pokazivati otpor ili neposlušnost. Nisam željela da mu namećem neka stroga pravila, čak nisam znala kako će prihvatiti moje znake pažnje (kada ga ušuškam za spavanje ili pomilujem po kosi). Međutim, on je bio jedno blagorodno i milo dijete, i vrlo brzo smo se privikli jedno na drugo.

Brige su normalne u svakoj porodici, pa i kod nas. To su uobičajene stvari: dok je bio mlađi najviše smo brinuli zbog škole, ocjena, zdravlja. Ali, pored toga, trebalo je odagnati njegove dječje strahove, nesigurnost, nedostatak samopouzdanja, osjećaj odbačenosti. Sjećam se njegovog uplašenog pogleda, njegovog straha od mračnog hodnika, strašnih ljudi iz njegove mašte. To je vremenom, polako nestajalo.  Kasnije, to su brige oko odrastanja u tinejdžerskom dobu, kada su mladi izloženi različitim izazovima u školi  i okruženju.  Ali, sve je to normalno, samo se treba izboriti. Mislim da smo mi to već prevazišli. 

Kako je izgledao proces povezivanja sa djetetom?

Od početka sam ja imala prisniji odnos, nego suprug. Mislim da je u meni našao i majku, i učiteljicu, i sestru, i drugaricu jer sam mu bukvalno bila sve to. Učila sam ga da piše pisana slova, da sabira i oduzima, da mu pravim  “benzinsku pumpu” od praznih kutijica za ljekove, da zajedno gledamo njegove omiljene crtane filmove. Jednom prilikom, kada sam morala zbog zdravstvenih kontrola da odsustvujem 4-5 dana, iako smo se čuli i videli svake večeri, on je preplakao sve te dane. Njegov najveći strah je bio da ne bude napušten jer se uz nas osećao mirno i sigurno. Mislim da među nama postoji posebna povezanost, jer za sve što mu je potrebno, sve što ga muči, sve što mu je nepoznato on pita mene. Kada je pred nekom dilemom, kada ima neki problem zna da može da mi se obrati za savjet.  I sada, kada je stariji, o svemu možemo da razgovaramo, ispriča mi i poneku tajnu jer zna da ga neću izneveriti. Tu sam tu da ga saslušam u bilo koje doba noći, da pokažem razumijwvanje, da ga usmjerim kada ga čeka neka važna odluka. Naravno da nije sve idealno, bilo je i suza, ljutnje, neslaganja, što je valjda i normalno u svakoj porodici. 

Da li pamtite neku anegdotu?

Iskreno, ne sjećam se anegdota ali se sjećam trenutaka iz njegovog odrastanja koji su  upečatljivi: njegovih radosnih očiju kad su mu kupljene prve patike kakve je on želio, nestrpljenja da ne zakasni u igraonicu kada ga je, prvi put, drugarica iz odeljenja pozvala na proslavu rođendana, prvog putovanja spavaćim kolima kada od uzbuđenja nije mogao da zaspi, kupovine crvenog bicikla koji je uvek želio. Ti trenuci kada vidim sreću i radost u njegovim očima, čine da se zaborave sve teškoće, brige i nedoumice i da se nastavi dalje.  

Šta za Vas znači biti hranitelj?

Biti hranitelj tj.starati se o djetetu koje nije tvoje, je neverovatno iskustvo. Možda treba izabrati neku drugu reč, jer hraniteljstvo ne podrazumeva samo hranjenje – to je svakodnevna, danonoćna ljubav koja te pokreće da ideš dalje. Da jedno mlado, nevino biće usmeriš pravilno, da ga pripremiš za život koji ga očekuje. Taj osećaj ispunjenosti i zadovoljstva kada vidiš da si uspio, ne može se opisati. Odgovornost je velika, ali ne bih mogla sebi da oprostim da nisam pomogla, a mogla sam. Količina ljubavi koju sam osjetila ne može se izmjeriti. Ovo iskustvo me je obogatilo i oplemenilo kao osobu. Mislim da još uvijek postoje određene predrasude prema hraniteljstvu, ali sada znam da su to zaista veliki ljudi koji vas tjeraju da ponovo vjerujete u dobrotu i ljepotu svijeta.  

Preuzeto sa: https://primorski.me/info/drustvo/iz-ugla-hraniteljke-biti-hranitelj-je-velika-odgovornost-ali-ne-bih-mogla-sebi-da-oprostim-da-nisam-pomogla-a-mogla-sam/